25 ožu Putopis o Krvavcu dobio pohvalu žirija regionalnog nagradnog natječaja: Spasimo putopis
U organizaciji Kluba putnika, šestu godinu zaredom, raspisan je nagradni natječaj „Spasimo putopis 2024.“ u trajanju od 15.1.2024. do 15.2.2024. U rezultatima natječaja, objavljenim na prvi dan proljeća, našlo se i ime naše sumještanke Ane Vučković; <https://www.klubputnika.org/zbirka/zbivanja/4394-rezultati-2024>.
„Kao i prethodnih godina, tražimo originalne, inovativne i iskrene priče koje nisu klasične reportaže s putovanja. Nemojte opisivati znamenitosti; pišite o sebi i drugima, o susretima i kontaktima, o vašim i tuđim svjetovima, o razgovorima i dodirima među ljudima.“, glasili su uvjeti natječaja Kluba putnika.
Svaki autor je mogao poslati jednu priču na nekoj varijanti sr-hr-bh-cg jezika.
Iz Kluba su poručili kako su kao i prethodnih godina, kada se natjecalo 500-800 autora, tako i ove godine zadovoljni odazivom i kvalitetom pristiglih priča.
Čestitamo Ani i donosimo njen putopis o Krvavcu u cijelosti.
Na Bagaloviće odnesite mi tilo
Bio jednom kralj od Norina, toliko ružan da nije htio da ga itko vidi. Jednom tjedno, dolazio mu je brijač, kojeg bi nakon obavljenog posla kralj dao pogubiti. Uvjeren je bio da se tako neće širiti priča o njegovom izgledu. U kraljevstvu je bilo sve manje brijača. Ubrzo su mu počeli dolaziti i obični mladići, koji se nakon odlaska više nisu vraćali svojim domovima. Jednog dana došao je na red i mladić koji je bio jedinac u svoje majke. Očajna, pripremila mu je kolač napravljen od njenog mlijeka te ga je savjetovala da ga pojede prije pogubljivanja. Poslušao je njene riječi i tako i učinio. Promatrajući mladića kako slasno jede kolač, znatiželjni kralj je također morao kušati. Saznavši da je jedan od sastojaka kolača upravo mlijeko mladićeve majke, kralj ga nije mogao pogubiti, jer su postali braća po mlijeku. Mladić, pušten na slobodu, nije smio nikome reći kako izgleda kralj. No, to je postajalo sve teže pa je na mjestu udaljenom od kuća sve prišapnuo crnoj zemlji. Na tom mjestu nikla je trstika od koje su djeca napravila svirale. Puhali su u svirale i začula se pjesma: „U kralja od Norina glava od gudina, noge od kenjca, kozje uši!“. Osramoćeni kralj je skočio u rijeku. U Vidu su ga vidjeli, kod Opuzena je pokušao izaći i opuza se, u Krvavcu se vas okrvavija, u Rogotinu je dobio rogove, u Kominu je ukominija, a u Pločama su ga pokopali i stavili pod ploču.
U ranim jutarnjim satima uz šalicu domaćeg kozjeg mlijeka pričala mi je kao maloj baba, najpoznatiju Neretvansku legendu. Otvaram prozor od automobila, baš pored table Opuzen. Kroz Komin ćemo malo smanjiti gas i baš kao što uče u autoškoli povećati oprez. Smiješi mi se neki Kominjanin. Oslobodi Bože! Za pravu Krvavčanku nema veće uvrede, nego kad joj kažu „ti ćeš za kakvog Kominjanina“. Odma se drcneš. A pravi problem seže još od davnina, kad su se Krvavčanke udavale za svojtu u Kominu, samo kako bi im ostalo što više zemlje unutar obitelji. Zato se ne treba čuditi kad dan danas zbijamo šale na račun toga.
„Lipi moj Krvavac. Di se rika pini, di je kamen bili, di je zemlja plodna, tu je kuća ćaće moga.“ A zašto se zapravo mjesto zove baš tako i u korijenu riječi nosi „krvav“? Povijesni zapisi tvrde da su se tu odvijale strašne bitke s Rimljanima i zbog toga je proliveno mnogo krvi na ovom području. Stigla sam. Ćaća će odnit kofer u kuću, ja odo ispujit trupu. Valja danas i vršve bacit, možda se i ujti štogod. Pripremili smo već tri jegulje, bit će dosta na tri duzine žaba. No, ujtimo li kakvog cipola, nije na odmet. Izuvam se i bosa ulazim u trupu. U krmi mi je već sić i spužva. Klečim i punim onaj sić vodom koja se ulila. Već mi se upotila sva kombina. A Neretva mirna, bonaca. Kao ulje koje je smišljeno proliveno po slikarskom platnu. Ne onako iz naleta umjetničke slobode i kreativnosti, već mjesecima prije isplanirano zašto baš na tom dijelu i unutar jasno određenih granica.
Maše mi Mate. Priča se da je već naša kakvu drugu. Mati je dugogodišnja veza okrunjena prošlogodišnjim brakom koji je trajao kraće, nego fešta u selu. Mjesec dana odjekivale su cijelim selom pjesme popraćene neuštimanim glasovima. Razvlačila se harmonika u kasnim noćnim satima. Ovdje ne postoji ono kad kažu buka, odnosno remećenje javnog reda i mira ili uznemiravanje. Pusti ljude nek’ se vesele. Nakon svadbe su trebali živjeti u Ljubuškom, no on je svaku večer provodio u Krvavcu i shvatio da bez njega ne može.
„Di si mala Gajtina?“, viče did iz susjedstva. Odo malo popričat s njim, sigurno ga zanimaju informacije iz prve ruke di sam bila i šta sam radila. Na njegovu žalost, morala sam brzo otići. Babi treba pomoć. I tako vam iz današnje beauty routine i skincare-a izdvajam natparavanje iznad sumpornog dima. Vadimo onu drvenu kovu iz duboke bačve u čijem je dnu bio zapaljen sumporni prah. Vlažnost u očima je sad zasigurno zamijenila sukrvica, dok se grlo steže i grebe. Onaj teški smrad mi je okupirao unutrašnjost čitavog bića, ali toliko puta sam mu se već izlagala da više nemam nagon za iskašljavanjem. Presložit ćemo smokve iz kove na sture, dok još nije zašlo sunce. Moj posao tu prestaje, jer je njihovo daljnje prevrtanje, a zatim i pakiranje u manje vrećice uz list lovora, babina najdraža zanimacija.
Danas dolaze gosti pa je ćaća već pripremio i očistio jegulje za brudet. Danas su skupocjene, a nekada su bile samo hrana za preživljavanje. Prije pripreme moraju biti svježe. Krv im je otrovna pa ju treba pustiti da u potpunosti iscuri. Umijeće pripreme neretvanskog brudeta od 2022. godine je na listi zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra, baš onako kako je to definirano Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturne baštine RH. Meni nema dražeg od materinog, ipak je Zažapka, a njima je to osnovna kultura. Radi gostiju stavila je manje ljute paprike, kaže samo pet. Jer nije brudet kvalitetan, ako osoba koja ga jede prvi put ne posegne za maramicom da ispuše nos. Samo pravi otvara sinuse.
I dok objašnjavamo mi njima da su žabe nešto slično piletini, samo puno slađe, u usnoj šupljini odvija se simfonija, odvija se rapsodija. Odvija se Danteov drugi i treći krug pakla. Okusni pupoljci postaju proždrljivi sladokusci, požudni gurmani. Grešnici koji bježe od Minosa, a osuđeni su na borbu protiv ljutitog Cerberusa. I kroz tu borbu i avanturu kao da nisam propustila ni ljetne turnire na Guvnima ni blagdan Gospe Karmelske ni Maraton lađa ni Ribarske noći. Plesala sam Linđu i Neretvu, pjevala „Kuću ćaće moga“, dok smo se ufali da nas čuva gospa Karmelska, naš Krvavac.
Ali, „paklene naranče“ opet nisu izveslale prve, već Gusari Komin. Svejedno su baklje obojale selo u crveno, dok su dugo u noć ljudi u narančastom slavili kao da su oni prvi. Vraća me u sadašnjost maštral, zapuhalo je sve do kuhinjskog stola. No, pušu i za stolom gosti, posežu za vodom. „NE TO!“, zaustavljamo ih od kardinalne greške. Od vode bi im se tek razbuktalo u ustima, samo crno vino dolazi u obzir. Odo vani, a i zatvorit ona vrata, ta ko’ da su se u trupi rodili. Spustila se noć, na Neretvu misečina pala.